-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Četvrtog maja 1948. godine stiglo je pismo u kome su iznesene za Staljina karakteristične uvrede. Kaže se da je jugoslovensko rukovodstvo pretjerano uobraženo, nespremno na kritiku, a da zasluge jugoslovenskih komunista za oslobođenje zemlje nijesu ništa veće od zasluga partija Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Albanije, a manje od zasluga italijanskih i francuskih komunista, kao i da jugoslovenska armija nije značajno doprinijela oslobođenju Jugoslavije. Ovakve uvrede na račun partizanske borbe vjerovatno su dodatno pogodile ne samo rukovodioce, već i stotine hiljada ljudi koji su svoju egzistenciju i napredovanje zasnivali na zaslugama u NOB. U kratkom odgovoru CK KPJ od 17. maja jugoslovenski komunisti su tvrdili da će ostati vjerni SSSR, nauci Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina, i da će budućnost pokazati „da ćemo ostvariti ono što Vam obećavamo”. Na to su iz Kremlja odgovorili da su Tito i Kardelj ranije davali obećanja koja nijesu ispunjavali, da su svoju ambiciju stavljali iznad interesa jugoslovenskog naroda. Na kraju, na još jedan simboličan datum, 28. juna 1948. godine, započeo je javni sukob. Objavljena je Rezolucija Informbiroa, u kojoj su sažeti napadi iz pisma, da su jugoslovenski komunisti kulačka partija, sitnoburžoaski nacionalisti, da ponavljaju greške menjševika sa oholim i uobraženim rukovodiocima. Pozvane su zdrave snage da se obračunaju sa rukovodstvom. Jugosloveni naravno negiraju optužbe, ali pokušavaju da dokažu da su bolji staljinisti od Sovjeta.
Prvi korak u dokazivanju pravovjernog boljševizma bio je ubrzavanje nacionalizacije. Iako je već ranije predviđen nastavak nacionalizacije 1946. godine, krajem aprila 1948. su po hitnom postupku donijete izmjene i dopune zakona o nacionalizaciji, koji je sada obuhvatio i sva sitna preduzeća, od magacina do sanatorijuma, štamparija i malih električnih centrala.
Međutim, trebalo je steći podršku članstva. Poslije 20 godina, sazvan je Peti kongres KPJ. Tito pokušava da ublaži sukob, da ga u svom referatu predstavi kao „rezultat strašne zablude”. Još uvijek ne napada direktno Staljina i SSSR. Sve vrijeme se klicalo Sovjetskom Savezu i Staljinu. „Zar ima još jedne zemlje na svijetu, osim Jugoslavije, koja voli ne samo riječima nego i na djelu, Sovjetski Savez, boljševičku partiju, druga Staljina, kao mi Jugosloveni”, kaže Blagoje Nešković. Ističe se mnogo dosledniji boljševički karakter Jugoslavije u odnosu na druge „narodne demokratije”, a čak se na njih diskretno prebacuje odgovornost za sukob. „Uostalom, većina ljudi koji su učestvovali u stvaranju optužbi u toj rezoluciji predstavljaju zemlje koje su po svom razvitku poslije rata daleko zaostale iza Jugoslavije”, rekao je Tito. Kidrič je otišao korak dalje tvrdnjom da je Jugoslavija, bržom likvidacijom kapitalizma i bržim uvođenjem petoljetke, prednjačila čak i u odnosu na sam SSSR. Zogović je kritikovao Poljake i Čehe da čak i u umjetnosti zaostaju za Jugoslovenima, koji su se prvi oslobodili formalizma, dekadencije, mistike, naturalizma i nadrealizma.
Nije ni čudo što su mnogi članovi Partije povjerovali u kongresna uvjerenja Tita i ostalih da je sukob samo jedna zabluda i zabuna. Ni sam partijski i državni vrh nije bio načisto šta da radi. Tokom 1948. godine još su se nadali da će se sukob izgladiti, pa su uhapsili svega pet stotina ibeovaca i od njih kaznili tri odsto. Sledeće, 1949. godine, kada su uvidjeli da od pomirenja nema ništa, pohapsili su sedam hiljada ljudi, od kojih su kaznili 40 odsto. Slična tendencija je nastavljena do 1951. godine. Dragoslav Mihailović je došao do podataka da je ukupan broj ljudi zatvoren zbog Informbiroa bio od četrdeset do šezdeset hiljada. Na hiljadu Srba uhapšen je jedan ibeovac, kod Hrvata je taj odnos jedan na hiljadu i pet stotina, kod Slovenaca jedan na tri hiljade, a kod Crnogoraca je više od sedam na hiljadu. U saveznoj Udbi, koja je progonila ove ljude, ogromnu većinu su takođe držali Crnogorci. Kao i u građanskom ratu, i ovaj ideološki sukob je najžešće plamsao među njima. Što se tiče društvene strukture, stvarne ili nabijeđene pristalice Staljina uglavnom su bili novi članovi Partije, primljeni poslije 1945. godine, i niži rukovodioci. Ogroman broj ibeovaca je došao sa Beogradskog univerziteta, a bilo je i mnogo skojevaca, recimo oboje djece Draže Mihailovića. Među oficirima, najviše onih koji su se kasnije izjasnili za IB, stupilo je u partizansku vojsku 1944–45. godine. Da li ovakva struktura opravdava Đilasov stav, izrican još tada na mitinzima, a i u njegovim kasnijim knjigama, da su najveći dio ibeovaca činili nezadovoljnici karijerama i priznanjima? Ili je možda, s obzirom na to da je riječ o neiskusnijim komunistima, dio stradao zbog naivne vjere ne samo u Staljina i SSSR, već i u to da im je dozvoljeno da iznesu svoje mišljenje u unutarpartijskoj diskusiji?
(Nastaviće se)